Najnovije/Latest News

Tuesday, July 23, 2013

Recenzija: Reality Check


Ako bismo prišli ovom albumu kao još samo jednom u nizu Eyesburn-ovih albuma, napravili bismo izuzetno veliku grešku, jer je suviše emocija, strasti, osećanja, znoja i žrtvovanja uloženo i mnogo živaca izgubljeno tokom prethodnih nekoliko godina, kako od strane samog benda, tako i od ljudi koji prate i vole bend, kako bi bilo moguće u rukama držati novi album – Reality Check. U skladu sa tim, pokušaćemo da priđemo albumu mnogo pažlljivije i detaljnije, uz digresije koje se tiču tih spoljnih i unutrašnjih faktora. U prevodu, udobno se smestite i opustite, recenzija je malo duža.




Uzimajući u obzir da je do pre nešto više od pola decenije bilo neizvesno da li će bend ikada opet izaći na binu i zasvirati, onda je jasno da Reality Check predstavlja slatku pobedu nad vremenom i bitnu prekretnicu u stvaralaštvu benda. Pauza od četiri godine ipak nije zanemarljiva u svetu umetnosti, pogotovo kada je reč o umetnosti koju stvara kolektiv kao što je muzički bend, a vraćanje u staro-novo sedlo inspiracije, kreativnosti i želje može biti veoma trnovito, i siguran sam da je Eyesburn to osetio na svojoj koži, pogotovo nakon promene sastava, koja se desila ubrzo nakon ponovnog okupljanja.

Menjanje ideja i pogleda na ono što bi muzika i umetnost trebalo da predstavljaju je, kao i kod svih drugih aktivnih umova, tako i kod članova benda Eyesburn bilo sasvim realno za očekivati (pogotovo nakon već pomenute pauze), nasuprot očekivanjima da i na novom albumu predstave identičan zvuk onom kojeg su ranije stvarali. Međutim, ne radi se o nekim drastičnim promenama, pre je reč o inovacijama koje su stvorile više prostora za kreativnost, slobodniji muzički izraz i improvizaciju, pre svega za duvačku sekciju, koja dobila mnogo bitniju ulogu u definisanju celokupnog zvuka. Ako izmemo nešto laganiji uvod u album, sa pesmama Ways of the Creator, Time i Illegal (Nation of Millions), ostatkom albuma preovlađuje hardcore zvuk, sa puno napetih rifova uskomešanih sa punk, trash metal segmentima i jazz improvizacijama duvačke sekcije. Što čini da album, suštinski, bude obojen sa hardcore zvukom, ali i sa iznenađujuće malo reggae elemenata, barem kada je reč o tim prelazima sa hardcore na reggae ritmove.  

Preslušati petnaest pesama određenog albuma iz “cuga”, može ponekad biti veoma zahtevno usled pada pažnje koji se dešava već negde nakon prve polovine albuma. Međutim, raspored pesama, bio on svesno ili nesvesno tako napravljen, na Reality Check-u, čini da prvo slušanje i upoznavanje sa albumom prođe izuzetno glatko. Najzaslužnije za to su pesme koje se upravo nalaze na samoj polovini albuma: Frontline, pesma objavljena nedelju dana pre samog albuma i već dobro poznata, Dust Bin kao jedna od najizazovnijih na albumu i True Child, nakon koje preslušavanje ide lako, pre svega jer kreće niz već veoma dobro prihvaćenih pesama koje su objavljivane u formi singlova/spotova: Sudden Fall, Hold This Way, My Friend, Dance i My People.




Ako je i muzika doživela određene promene, ne može se reći isto za tekstove, koji su ostali u okvirima šablona koji smo i ranije mogli čuti od benda. Usmereni ka socijalnom osvešćivanju, problemima koji nas okružuju, pozivaju na pokretanje određene društvene revolucije. Vizija benda da stvore tzv. Peace Metal pravac, šaljući poruke mira kroz metal muziku koja budi ratoborna osećanja i agresivnost, je veoma diskutabilna, ali kao i bilo koja druga drastična novina, i ova će sigurno prvo naići na negodovanje i sumnje drugih ljudi. Međutim, ako je neki bend sposoban da spoji takva dva poprilično kontradiktorna pojma, onda je to verovatno Eyesburn. Takođe, pesnikova lična osećanja, verovanja i frustracije su ispunili određene tekstove, kao kada je reč o My People, jedinoj pesmi koja odaje utisak kao da joj nije mesto na ovom albumu, i na osnovu muzike i na osnovu teksta. Izuzetno je dirljiva, lična i intimna da je pravo pitanje da li će biti mesta za njeno izvođenje na svirkama benda, i sigurno bi mnogo bolje pristajala na albumu Hornsman Coyote-a, nego na albumu Eyesburn-a.

Reality Check definitivno nije album koji će dopustiti da ga neko nakon jednog preslušavanja "sažvaće" i bude svestan njegovih prednosti ili mana, već će terati slušaoca da ga iznova i iznova pušta ispočetka, analizirajući svaku pesmu, kopkajući po svakom rifu, zvuku saksofona ili stihu ponasob, pronalazeći uvek nešto novo što mu je promaklo tokom prethodnog slušanja. Tom utisku je doprinela i odlična, poprilično modernija (u odnosu na njihove prethodne albume) produkcija Miloša Mihajlovića, koju nikako ne treba zaboraviti, ali i činjenica da su sami članovi benda uneli sebe i kao muzičare, i kao ljude, više nego na bilo kom ranijem albumu. Nakon svega napisanog, očigledno je da Reality Check preporučujem svakome ko voli Eyesburn, ko ih je voleo ili će voleti. 

Reality Check je moguće preslušati ovde: http://ammoniterecords.bandcamp.com/album/reality-check
Više informacija o bendu: https://www.facebook.com/eyesburn.band
 

 

Sunday, June 23, 2013

Recenzija: Divje Sime

Kada jedan mladi bend u relativno kratkom vremenskom roku od dve godine, izda dva albuma, ili je reč o bendu koji mnogo srlja i pokušava da stvara samo kako bi mogao da se pohvali sa nečim autorskim, (pri čemu se tada, automatski, dovodi u pitanje kvalitet muzike) ili je reč o bendu koji je vođen uspehom prvog albuma uspeo taj elan da transformiše u inspiraciju i kreativnost i tako stvori dovoljno pesama za novi album. Ako bi morali Mjesni Odbor smestiti u neke od ove dve grupe, to bi sigurno bila ova druga . Nakon odličnog prihvatanja pesama kao što su Mande Mande i Di si sinoć, bendu je porasla želja za stvaranjem još slične muzike koja je našla svoje mesto na albumu Divje sime. Ovaj dalmatinski bend je nastao 2009. godine i čine ga 6 članova: Siniša Garbin (bass,vokal) , Stipe Jakovčević (klavijature,harmonika) , Luka Domačina(bubanj), Andrej Burica(gitara), Jure Grgantov Grg (truba 1) , Hrvoje Biliškov(truba 2).





Bend postoji već četiri godine, i za jednu mladu grupu ljudi to je veliki uspeh, a albumom Divje Sime su potvrdili da planiraju da tako ostane još dugo. Takođe, velika je hrabrost što se i ovaj album našao u CD formatu, u izdanju Aquarius Recordsa, pogotovo u vremenu kada takav način objavljivanja muzike postaje potpuno zanemaren i gubi smisao. Sam zvuk nije doživeo neke velike promene, nisu puno eksperimentisali, zadržali su “disko kubanski” stil, dodajući još upliva funk-a i rock-a. Atmosfera koju album prenosi je prava mediteranska, prožeta sa boemskim načinom života, hedonizmom, vinom (Karantil), ženama, kafanskim stilom života (Pradidovi piju vino), ili ukratko – uživanjem u čulnim zadovoljstvima, što je upravo rezultat mladalačkog osećaja benda. Pored ovih tema, nisu izostavljene ljubavne teme (Di je ljubav nestala, A tebe nima), i ode devojkama (Natalia, Sonja, Sonja). Ali jesu izostavljene obrađene melodije i rifovi iz poznatih filmova, koje su bile učestale na prvom albumu. Većina pesama je bržeg ska ritma, kojeg najviše definiše duvačka sekcija koja vodi plesni zanos i tako čini da pesme budu pravi letnji hitovi koji će biti više nego dobrodošli na njihovim svirkama. Ali nisu propuštene ni laganije pesme u vidu rock balada, kao što su Zima i Baii, u kojima klavijature i gitara takođe imaju veoma bitnu ulogu sa solažama koje ostavljaju mesta za više improvizacija. Česti su prelazi sa ska ritma na reggae ritam, što pokazuje da je bend sve sigurniji i slobodniji sa ovim žanrovima, i da ih bolje kontrolišu. Pesme u kojima se ta sigurnost odlično ogleda i koje se automatski izdvajaju jesu: Vidimo se sljedećega lita, Baii, Natalia, Uje... 




Bend se trudi da jasno pokaže odakle je, i ne beže od svojih korena, što se posebno ističe pevanjem na maternjem dijalektu, korišćenjem instrumenata kao što je harmonika, dodavanjem kafanskog žamora u pesmama, prenošenjem osećanja, atmosfere i kulture podneblja u kojem žive,i gostovanjem klape Du Pijati, koja je dodatno pojačala taj osećaj. To su jedni od bitnijih detalja koji im osiguravaju originalnost i stvaranje sopstvenog stila po kojem bi postali prepoznatljivi, do čega im je sigurno stalo. Mjesni Odbor je jedan od onih mladih bendova koji su na dobrom putu, ali to ništa ne garantuje, već od njih samih zavisi kako će iskoristiti talenat koji očigledno poseduju.


Poslušajte ceo album ovde.
Saznajte više o bendu na: https://www.facebook.com/pages/Mjesni-Odbor/150433808389102?fref=ts



Saturday, June 22, 2013

Review: Divje Sime

When one young band in short period of time of two years, releases two albums, it's either word about bend which create music just with aim to publish their own music as quickly as possible, without taking care of quality of that music, or it's word about band which has enormous confidence after successfully first album, and is able to transform that confidence into creativity and inspiration and thus create enough material for new album. If we need to sort band Mjesni Odbor in one of these groups, it will certainly be the second one. After excellent acceptance of songs like Mande Mande and Di si sinoc, bend gain will and energy for creating more similar music which found it's place on album Divje Sime. This band from Dalmacija, was founded in 2009, and is consisted of six members: Siniša Garbin (bass,vocal) , Stipe Jakovčević (harmonic, keyboard) , Luka Domačina(drums), Andrej Burica(guitar), Jure Grgantov Grg (trumpet 1) , Hrvoje Biliškov(trumpet 2).



Wednesday, June 5, 2013

Recenzija: Pali Ideali

Novosadski bend Josip A Lisac  je četvrtu godinu postojanja obeležio svojim trećim albumom Pali Ideali.
Pojam ideala, koji je odavno istrebljen iz jezičke upotrebe na ovim prostorima, i koji su iskoristili za naziv albuma, ukazuje da se bend na konkretniiji način pozabavio velikim društvenim kontrastima koji vladaju  ne samo na Balkanu, već i u celom svetu. Album je predstavljen 17. maja u klubu CK13, gde su posetioci imali priliku da čuju sve pesme sa novog albuma, ali i veliki broj pesama sa prethodnih albuma: Poslednji samUraji  i  Sto godina sam odje.  Bend čine: Vedran Ferizović (vokal, gitara), Predrag Milojković (bubnjevi), Dejan Zec (bas, bek vokal), Miroslav Popović (klavijature, bek vokal), Petar Popović (gitara, bek vokal), Nemanja Zlatarev (trombon, bek vokal), Kosta Vukašinović (trombon), Stojan Grubić (saksofon).


 

Saturday, June 1, 2013

Intervju: Mašta Bašta


Vidi cvet u betonu, probio je tonu!


Mašta bašta je bend sačinjen od mladih ljudi raznovrsnih interesovanja okupljenih oko jednog zajedničkog cilja. Ta raznolikost tema i zanimanja ogleda se u njihovoj muzici, čiji je zajednički imenitelj pozitivna energija i duh promena. Njihove pesme pokreće vizija o boljem svetu, svetu koji ne nastaje velikim promenama, već promenama u nama samima. Podstrek na optimističan, dečji pogled na svet poziva na uživanje u malim stvarima i malim koracima, koji čine život. Inspirisan reggae muzikom, autorski rad ovog benda donosi novu filozofiju trenutka, slavi sadašnjost i poziva na stvaranje bolje budućnosti. Kreativnost, individualnost i originalnost ključne su reči benda Mašta bašta, usmerene ka pozivu na promene.




Wednesday, May 29, 2013

Intervju: Hornsman Coyote


 Muzika je život!

Nemanja Kojić  je  jedan od najuticajnih reggae izvodjača na ovim prostorima, iako je javnosti najpoznatiji kao vokal  hard core, crossover benda Eyesburn . Prošao je kroz mnoge uticajne bendove poput  Del Arno Benda , reggae pionira na ovim prostorima, i Dead Ideas,  hardcore punk benda.  Te uticaje je uspeo da poveže u bend  Eyesburn, kojeg je oformio 1994. godine. Iako je Eyesburn  prvenstveno metal,  hard core,  ima puno upliva reggae kulture,  kako kad je reč o samoj muzici, tako i kad je reč o tekstovima i značenju istih.  Pored velike popularnosti Eyesburn -a, Nemanja je 2006. godine odlučio da se više posveti samoj reggae muzici, i stvori prepoznatljiviji muzički indetitet kao trombonista i reggae izvodjač. Zato provodi odredjeno vreme u Londonu, gde je saradjivao sa mnogim velikim reggae producentima i izvodjačima: Bunnington Judah, Iration Steppas, Rolling Lion, Max Romeo, Lee Scratch Perry, Inspirational Sounds, Jerry Lions...  Objavio je veliki broj albuma kao samostalan reggae izvodjač, ali i u saradnji sa drugim reggae stvaraocima, izmedju kojih je poslednji objavljen album Breath of Peace,  u saradnji sa Felix Russ Abuom.  Od sredine 2011. Nemanja radi na novom vokalnom albumu Belly of the Beast 




Monday, May 27, 2013

Intervju: ZAA



Bend  ZAA  je počeo sa radom krajem februara 2008. godine. Muzika je stilski veoma raznovrsna, bazirana na ska korenima sa raznolikim uticajima od jazz-a do punk zvuka. Do sada su objavili dva studijska albuma: ZAA  i  Good thingsdvostruki singl  Full scale riot/Moonlight  i   EP  Foot by foot. Jedan su od najaktivnijih koncertnih bendova i pokazali su koliko su im svirke bitne od samog početka kada je bend krenuo sa veoma intenzivnim koncertnim aktivnostima po klubovima i festivalima u regionu kao i u Češkoj, Austriji i Mađarskoj. Od preko 120 koncerata treba izvojiti nastupe na festivalima Punt art  i  Overjam u Sloveniji, svirke u klubovima Jazz it u Salzburgu  i  Cross club-u  u Pragu, španski Rototom,  kao i na festivalima u Srbiji: Exit, Koncert Godine  i Festival uličnih svirača (Novi Sad),  Trenchtown (Palić),  Reggae Serbia fest (Pančevo),  ETvrđava (Niš)... ZAA su: Tamara Ristić i Sanja Vučić (vokali), Zlatko Petković (bubanj), Tomislav Ilić (bas), Ivan Djokić (gitara), Borivoje Djordjević (saksofon/blok flaute), Zoran Vasić (klavijature), Bojan Garašević (tonac).